..Our deepest fear is not that we are inadequate.

Neke moje misli, inspiracije, pisanja o životu, o svemu.

29.10.2015.

"Život kao igralište"

Dok neki se kupaju u šampanjcu, i jedu škampe, drugi bježe od katila da bi sačuvali svoj život. Kao mali imao sam tu neku čudnu vjeru u ljude, da je život jednl veliko igralište, gdje svako ima svoju ljulju, gdje svako ima svoju lopaticu i može da se igra u pijesku, da imamo svoje klikere, da će najmanji problem da nam bude kome će lopatica da pukne, ili kliker da se oruni. Kako sam rastao, polako, i dalje sam vjerovao da sam ustvari ja taj koji kroji moju maštu i da ćemo svi da se igramo na tome igralištu, i biti sretni zauvijek. Ali moja percepcija toga igrališta počela je da se mijenja kada sam otišao na komšijino igralište, uzeo jednu slatku krušku, samo što sam je zagrizao osjetio sam takav udarac po glavi, da sam odmah počeo plakati. Okrenuo sam se a u njegovim očima sam vidio bijes, strah, tugu, sve u jednom, pobjegao sam odatle, glavom bez obzira. Nakon toga događaja naglo sam odrastao, našao sam se u okolini ljudi gdje moje igralište više nije postojalo, nalazio sam se na drugima igralištima, drugim ljuljama, igrao sa drugim klikerima, svađao se sa drugima ljudima radi lopatica i mjesta u pijesku. Sada kada imam 23 godine živim na svijetu gdje ljudi ne mare za druge živote, gledaju na svoje i bez premca žive u iluziji da niko više ne treba da bude sretan osim njih. I tako svaki dan kada gledam TV vidim kako jedni druge ubijaju samo zato radi vjerski uvjerenja, radi novca, radi pohlepe, požude, samo zato što su se našli na njihovom igralištu. Zapitam sam sebe, dokle smo spremni da idemo, da gledam ljude oko nas kao da ne postoje, čemu ovi ratovi, nimaština. Kome poruku šalje tek rođeni Sirijski dječak, šta je on šta nažao uradio, koliko nam dugo treba da shvatimo da smo izgubilo sve što smo imali, da vrijeme rane liječe a vrijeme suze ne briše. I eto još jednu noć imali smo da jedemo, topli jastuk, pokrivač, zapitaj sebe do kada ćeš imati svoju lopaticu, klikere i igralište.

29.10.2015.

"Ali zašto mi"

Roditeljska pažnja, ovaj tekst može sadržavati malo ili nimalo nasilja, malo ili nimalo sexualnih dijaloga ili scena koje sugerišu erotiku!! Preporučuje se roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi gledaoci. Na ovaj način započet ću svoj sarkastični tekst u jednu, a Boga mi i u drugu ruku. Razvoj događaja, i glavni urotnik protiv svega, JA, glavni kritičar, JA, kako pokušati otvoriti oči narodu koji spava jedan veliki dio svoga postojanja, kao jazavci iz rupe izvučemo se samo na kratko, da izvidimo situaciju i opet trkom nazad. Da sikire, noževi, mačevi, meteori padaju sa neba Bošnjo je isti. Civilizovano i kulturno biva osuđen od strane ostalih kao u Kafkinom "Procesu", gdje je on glavni osuđenik bez ikakvog povoda, biva gonjen od strane sistema koji je "čudan". Suludo bi bilo opet prolaziti golgote i vraćati slike poplava, požara i ostalih stvari koji su nas zadesile zato jer smo bili dobri prema komšijama, nasmijani prema prolaznicima, i sa osmijehom na licu pomagali starim i nemoćnim. Ali jame koje mi sami sebi kopamo nisu mi jasne nikako, raspali smo se kao sistem, kao bića, na stranu sada i religiju, i vjerovanja, izbacimo to na tren, bacimo fokus glavni na čovjeka. Pogledajmo sebi u dušu, svako za sebe, izađi i pogledaj na otvoreno nabo i postavi sebi pitanje : "Kakav sam ja čovjek, i koja je moja svrha ovdje?". Odgovoriti je teško, jer ipak, najteže je biti iskren prema sebi. Sve što vidim u ljudima jeste praznina, strah, mržnja, čeka da digneš glavu iz vode da te opet potuši. Gradovi su postali prazni, iako su puni vidomo samo obrise neke davno izgubljene sjene koju su zvali čovjek, razmisli zbog čega nam se sve ovo dešava, ogromne suše, poplave, požari, glad, bijeda, sve ono što truje društvo iznutra, ali ne, opet ćemo da okrenemo glavu od problema ili čekati druge da ga riješe, jer ipak mi smo bili Bošnjaci.

29.10.2015.

"..Kesten danas mora pasti!"

Taman kada čovjek pomisli da situacija u ovome našem slabašnom gradiću ne može da bude gora, neki specijalci se dosjete da je danas na rasporedu obaranje drveta. Ja sam do sada istrošio maksinalne resurse, pokušavajući ovoga našeg običnog čovjeka natjeram da otvori oči, da vidi u kakvog gradu živi, ali mahom, mi smo sve mi se čini uspavani, zadrijemali. Da situacija bude gora, ubijamo svoj izvor kisika, to smo bar učili u školi, mislim, biologija za 5 razred, fotosinteza kontaš, sunce kisik? Ali helem, da ovi naši specijalci skontali da to nama drvo nije potrebno, iako je ono starije od svih nas, i prkosi svemu, dođe mali čovječuljak koji misli da uspostavlja mir na ovome dunjaluku, i kaže da kesten ne treba, daj nam asfalta, jer on želi pod svaku cijenu da zaboravi ukaljane čizme, i miris staje koja ga prati kako je "snišo" u grad, ali ne ide to tako druže moj "Beogradski". Pošto smo mi grad koji ima veliki prosperitet i napredak, idemo ka novim otktićima i poduhvatima. U narednom periodu, na tome mjestu će da se nekim čudom pukne metar asfalta, i otvori neka kladionica ili apoteka, a prije će biti apoteka, još malo pa ćemo da budemo kao Las Vegas u malom. Ali tome još govori brojka od 74,3 % NE ZAPOSLENIH u Zavidovićima, da smo čudan narod jesmo, ali da se ne želimo boriti za svoj grad nije mi jasno, pa gdje ostajemo, koju poruku jedni drugima šaljemo, kako da ostavimo buduće naraštaje ovdje u raljama ljudi, a Ivo Andriću halali mi ko bratu što ću malo ovu tvoju dubokoumnu izreku malo da preformulišem : "Svi smo mi mrtvi, neki manje, neki više" .

29.10.2015.

"Sizifov posao"

Nego druže moj stari, da ja nama kahvu napravim pa da otpočnemo. Znaš druže, neki dan šetam gradom, ono pred kišu sparina, a i zima neka, vakat skoro akšamu. Zaustavi se dok sam po novčaniku vadio siću za paklo cigara, kontam šteta ovoga cenera sitniti, navuko' četiri marke, čekam sada ispred čovjeka sa djetetom i pita njega ovaj, kao sin mu izgleda : "Babo, babo, zašto u nekim zgradama u ovome gradu imaju rupe, kod nas u Austriji nema". Ovaj mu reče da ovaj grad je mrtav, velika magla, nema sine ništa ovdje za vidjeti. Nego de ti meni druže taj upaljač moj nema više plina, bacio sam ga, džaba baci pola marke na njega. I da ti nastavim, nego đe ono stadoh, ja, ja, i haj kupim ti ja te cigare i stadoh na most pa neke mi misli krenu već mrak pada, i bacam se i razmišljanje kako je bilo prije. Kontam sebi, nema logike da stvari koje sam čitao o ovome gradu budu laži, mislim, grad na tri rijeke, stadion Krivaja, pa ogromno industrijsko postrojenje "Krivaja 1884" , tolike šume, Kamenica, pa do sabaha da ti nabrajam druže. I kontam sebi đe to nestade, ono narodno rečeno "havarija brate" , isto neki ružan san, ko' da smo na mrvama zaspali kolentivno. Sada nam je grad postao jama depresije, pa i sunce nas zaobilazi druže, malo ga u ljeto vidimo ono nakratko, samo sekundicu i gotovo. Ova mlađa generacija moja druže kaže mi da je onaj sistem bio loš kaže, nismo ništa mogli. Nego kada smo tu da ti to odmah druže demantiram. Reče mi stari moj komšija Đoko, nizak onako, već je u godinama, naočale, malo nagluh na desno uho pa nu vazda sa lijeve strane dolazim, reče meni jednom prilikom :" Sine moj, ako te sinom mogu da zovem". Reko slobodno čika Đoko. "Ja sam ti u onoj Krivaji radio, sine najbolje godine moga života, mi smo ti imali 13 plata, a tvoj je đed držao Krivajina odmarališta u Makarskoj, nas su tjerali na odmor, jer je radnik imao ta prava, imalo smo život, šta vi sada imate, ništa hodate ko budale po gradu, bez cilja, sistem vas opstruira, izjeda iznuta". I haj druže da ti ne duljim moraš i ti na voz, ali moram da dovršim ti sve ovo. I kupim neke još ti ja stvari, mati mi naredila. Lagano koračam gradom, volim da gledam ljude malo, njihove pokrete, kako ono kaže, na vrh mi jezika, e da volim ih promatrati. Nafato sam nekih knjiga neku "Psihoanalizu" nađoh od nekoga Frojda zove se, pojma nemam ko je al hajd, reko da pročitam. Nismo ti mi nikakav narod druže, mi što pljunemo i poližemo, a sve mi se žale kako je prije loše bilo, pa majka mu stara druže, ja kakav sam grad vidio na slikama iz onoga kako ga zovu "Titinog doba" sve je isto ostalo, ništa se novo ne gradi, ustvari, lažem ti, štemaju nam puteve prije izbora, nabacaju pijeska i kašiku cementa i to smiksaju u rade ko' kod vas u Americi po pet dana. Nego hoćeš još kafe, ja moram još jedan fildžan, nešto me glava ubi. Za nas mlade nema ovdje hljeba, onda su bar išli na radne akcije, radilo se, gradilo, sada sve što je ostalo, ostalo je iz onoga doba, i pruge, putevi, ma sve. Sada nisu oni sa penzijama sigurni, haj ga znaj hoćel dobiti penzije, često nam na TV-u kažu manjak para u budžetu, a mi druže vodu uvozimo, a zemlja smo u Europi najbogatiji vodom, to je ironija, ali hajd insan sve čeka bolje dane, a i ja čekam vjerujem u njih iako je nekada teško. Nego haj ti da ne zakasniš, valja tebi preko bare.

29.10.2015.

"U paukovoj mreži"

Borba Davida i Golijata vodi se svaki dan oko nas. Svaki dan budimo se, jedemo, pijemo, svijedočimo dobru i zlu, neki bivaju sretni, neki tužni, zaljubljeni. Sve je to neki ciklus života, bar tako kažu. Od malih nogu nam serviraju na pladnju život. Od malih nogu nas uče u knjigama šta je život, kako da ga živimo. Igraš se do svoje 7-8 godine, kreneš u školu gdje tvoj mali, iskvareni um oblikiju po svojoj mjeri, po načelima ljudi iz sijene. Tada sazrijevaš, oko sebe pratiš dešavanja, rasteš, tvoj organizam jača i tvoje prve borbe počinju. Upisuješ srednju školu gdje stiječeš kvalifilacije za dalje, postaješ meta priče i govora kako si ili najbolji ili najgori u razredu. Tada tvoj mozak počinje da stvara stres. Samo što trepneš počinje fakultet, doba droge, alkohola, sex-a, dok za neke totalno suprotno. Stasanje u zdrave ličnosti spremni za nove životne pohode. Onda ako si malo bolje sreće ženiš se, stvaraš potomke, a onda oko 40 -te godine života banka ti natovari kredite na leđa da više ne znaš šta da radiš u 60-toj ideš u penziju, i od srčanog umireš. To je neki redoslijed života, a gdje je tu sreća, radost, zadovoljstvo. Postali smo hodajući zombiji zahvaljujući telefonima. Drago mi je da sam odrastao u vremenu kada je telefon bio pojam, gdje nam je jedina zanimacija bila sreća, gdje smo igrali klilera i fudbala, gdje sam stvarno živio život punim plućima. Postali smo civilizovane maskote, ali kada skineš masku šta je ispod? Hadamo ulicom a ne gledamo u sitne stvari, ne gledamo u oči kakvu poruku šalju, šta kriju. Nekada pomislim da se bojimo da nismo sami, da smo dio neke veće slike, ubijamo one koje ne poznajemo, strance, ali ne komšije koje smo zavolili, pse, mačke. Pljujemo jedni po drugima, govoreći jedni drugima kako smo glupi, i tako opravdavamo naše akcije. Uništavamo svijet oko naš pokušavajući da budemo sretni, ali zapravo, naš snovi i ciljevi su isti da budemo sretni, ali nikako da pogledamo u sebe. Toliko stvari se dešava oko nas , a mi čekamo neke promjene, kada ćemo da shvatimo da smo mi koji trebamo da se mijenjamo i smo mi promjena koja treba da bude viđena.

18.04.2013.

Wasted Years.

Sta se ovo majko moja samnom dogodi slomilo se sve u meni grom me pogodi..Pogledati u buducnost to je teret, to je jedan veliki san jedna cudna predstava u kojom sam jedini glavni glumac ja a ujedno i glavna marioneta, zavezana za uzad koji kontrolisu sve u mome zivotu. Pokusaj bjega iz stvarnosti u neki cudni "happy world" je veoma tezak..sta, kako dalje, gdje nakon fakulteta.. Kada u biti zivot se samo svodi na umiranje i nista vise, godine prolaze, a nasa umorna naborana tjela stoje nepomicno u jednom cudno svijetu..gdje je tesko opstati... I onda se zapitam gdje je ta ljubav..a gdje je ljubav?

18.04.2013.

Wasted Years.

Sta se ovo majko moja samnom dogodi slomilo se sve u meni grom me pogodi..Pogledati u buducnost to je teret, to je jedan veliki san jedna cudna predstava u kojom sam jedini glavni glumac ja a ujedno i glavna marioneta, zavezana za uzad koji kontrolisu sve u mome zivotu. Pokusaj bjega iz stvarnosti u neki cudni "happy world" je veoma tezak..sta, kako dalje, gdje nakon fakulteta.. Kada u biti zivot se samo svodi na umiranje i nista vise, godine prolaze, a nasa umorna naborana tjela stoje nepomicno u jednom cudno svijetu..gdje je tesko opstati... I onda se zapitam gdje je ta ljubav..a gdje je ljubav?

17.04.2013.

Nije sve tako sivo ima nesto i crnog.

Uramljeni vrag koji lezi u meni nasao je prefektno mjesto, ipak i'm flower, glupi osjecaj poremecaja sopstvene licnosti kidanje vlastitog uma jednom velikom prazninom koje nema il' pak neka uvrnula hipoteza koja je zaokupirala moj fucking um..izderane ruke od zileta u potrazi za necim ili za nesto sto ce da me drzi u zivotu, da li zivot ima smisla mozda ne sa ove nase freaking perspektive, al' kada pocnes da se radujes malim stvarim odma ocekujes nesto sjebano da ce da ti se desi jer si ti chosen, depresija je odabrala tebe jer si previse osjecajan, a onda napuhan zeludac svaki put kada udahnem, da li da ga izbodem sarafcigerom?..a ne ne..nisam taj level budale..yet..al' nista nije na odmet..mali covjeculjak koji cuci u meni i govori mi ma ti si super, uzivaj a ja hocu da planem ko jebeni Goku iz Dragon Ball Z, a opet ne mogu jer sam Flower pomislim da postanem ubica jer super bi zaradjivao no emotions al' opet onda skontam ko ce premjestat tjelo il' nesto tako...and i'm writing this post badly destroyed..il' pak nisam il' jesam ne znam kako se vise osjecam...to je dobro ipak i'm Flower.

16.04.2013.

Am I Human?

Dok sjedim na terasi ispijajuci popdnevnu kafu i puseci zadnju cigaretu polomljenu razmisljam o besmislu i beskraju zivota..totalnoj beskoristi i praznini koja se nalazi i meni..pokusavajuci da otvorim svoj um ka necemu drugome..necemu sto ce da me ispunjava..il sam pak dosao do te tacke od koje nema povratka..Izrezane ruke od zileta od kojih se jedino ziv osjecam..onako kao lutka u ozgubljenom vremenu gdje me nista ne ispunjava..kako je otvorit oci si biti sretan..sretan sto si ziv sto dises sto pricas..kako imati ono sto nemam..sto..i uvijek isto pitanje sta nas pokrece or?

16.04.2013.

"Hello darkness, my old friend."

Mnogi kažu svaki put kada padneš treba i da se digneš, lahko reći teško za uraditi! Da li mi uopće postojimo da li dišemo, pričamo ili je to ipak stvar naše mašte. Šta je to realnost ? Da li je to možda naš pokret rukom naš osmijeh? Često mi dođu takva pitanja u glavu a brzo nestanu poput dima od cigarete, hladnog vjetra koji obara lišće sa drveta. Polahko nestajemo hodamo a ne znamo gdje da li se jos odupiremo strujama života ili nas je vrijeme odavno pokosilo ostavivši samo neke tragove života, ponekog prosijaka koji skuplja koji dinar za hljeb i mlijeko.Tu vidim i neka nasmijana lica koja vješto kriju patnju duboko u svojoj duši, naposlijetku postanes kao kamen, biće bez emocija, svaki mir nestaje, a toga nismo ni svijesni. Svaki osmijeh je nebitan postajemo zatočenici svoga bolesnog uma kojem nikada kraja. Šta želimo, čemu se nadamo, kako. Kako da dođemo do unutarnjeg mira pravoga "ja" isploviti na površinu prije no što se udavimo u sopstvenim mislima, nadanjima i očekivanjima. Svaki dan se pogledam u ogledalo i stalno nesto fali, fali jedan dio mene i prije no što trepneš blijediš stariš, još jedan treptaj i vec si ostario..Svaki dan nam se sastoji od istih stvari istog razmisljanja isto kao da smo navijeni kako da pričamo da se smijemo a plačemo..mi jednostavno nismo mi izgubili smo prave vrijednosti života u ovoj svoj žurbi nikako da stanemo na loptu i pokušamo da se riješimo svih negativnih osjećanja i da konačno udahnemo punim plućima kao nekada davno.


Stariji postovi

..Our deepest fear is not that we are inadequate.
<< 10/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Community

Songs
http://www.youtube.com/watch?v=SFvCx6w_ptE&feature=youtube_gdata_player

http://www.youtube.com/watch?v=bCDIt50hRDs

http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=6yE7ukbQzZo&feature=endscreen&list=RD025MU5joy5QP4

http://www.youtube.com/watch?v=yx1fiU2vgN0


Copyright
Jox®

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
4871

Powered by Blogger.ba